Po povratku iz Srbije pozove barjaktara Gavrila Šibaliju na Cetinje vladika Petar I. Čim je stigao upita ga:
– Gavrilo, bi li se mogao čovjek u te pouzdati da mi iz Bukrešta dovedeš Stanka Stjepova? Dobar si junak, a vješt si putu, tamo si odio i prije, pa se uz božju pomoć nadam da ćeš ti bolje no iko drugi ovu moju želju ispuniti.
Učiniću sve što mogu za Crnu Goru i njenog gospodara – odgovorio je Gavrilo.
Pošao je na put sam, koristeći se s vremena na vrijeme turskim odijelom. Nije lako bilo preći kroz Srbiju, koja je poslije ustanka bila preplavljena Turcima, a još teže se bilo snaći u nepoznatoj i tuđoj zemlji Rumuniji.
Kad je došao u Bukurešt, pronašao je Stanka i uz stotinu grdnih jada uspio da ga nagovori da se vrati u Crnu Goru.
Put iz Bukurešta do Crne Gore bio je težak i naporan. Trebalo je izbjeći mnoge teškoće, savladati mnoge prepreke i zdravo na Cetinje stići. Išli su nekad noću, a nekad danju, više pješke no na konjima. Bili su sve bliže Crnoj Gori. I kad je izgledalo da su prebrodili najveće smetnje, zamalo glave nijesu izgubili. U Sandžaku, u selu Ograđenici, više Tare, zanoće kod nekog Jovića, nedaleko od turske karaule. Gavrilo kao stari i iskusni hajduk imao je običaj da u svakoj nepoznatoj kući gdje zanoći s vremena na vrijeme pogleda jesu li sva čeljad u kući. Kad je prebrojio čeljad vidio je da nema domaćina. Izašao je pred kuću i čekao. On se nikako nije vraćao. Nije prošlo dugo, a kroz mrklu noć su se pojavile naoružane prilike. Turci su išli slobodno; primicali su se kući. Gavrilo se dosjetio jadu. Potrčao je u kuću, probudio Stanka i kroz druga vrata istračali su napolje, dohvatili se glavice i šume i utekli u Tarske Grede. Dok su Turci pretraživali okolinu, njih dvojica su napunili mješine, preplivali Taru i uskočili u Crnu Goru.
Na Cetinju vladika se obradovao njihovom dolasku. Pitao je Gavrila:
– Šta ti je bilo najteže na ovom velikom putu preko cijelog Balkana?
Gavrilo je odgovorio:
– Najteže mi je bilo, vladiko, što sam morao ići kao Turčin u džamiju i klanjati s Turcima.
– Jesi li umio klanjati i šta si zborio – upita vladika.
– Gledao sam Turci rade, pa sam onda i ja istu rabotu činio; samo su nam molitve bile drukčije. Oni su nešto proroku šaputali, a ja sam za sebe zborio: kurtališi, bože, bez grdila. (Marko Vujačić: „Znameniti crnogorski i hercegovački junaci” III knj. Beograd, 1953.)
Karađorđe je podijelio devet barjaka devetorici najvećih junaka iz Morače, Rovaca i Uskoka (Ljevišta) i to: Đuru Janketiću, Matiji Juškoviću, Milovanu i Savi – Medenicama, Jovanu i Radosavu – Rakočevićima, Mijajlu Simonoviću, Tošku Miniću i jednom Šćepanoviću, kojem je predanje zaboravilo ime.
Bratstvo Janketića iz sela Đuđevine u Donjoj Morači pripadaju lješanskoj grupi bratstava u Rovcima i Morači. Potiču od Jankete Vujadinova za kojeg su stari ljudi pričali da je „bio maloga rasta, ali veoma okretan čovjek.“ Njegov unuk je Đuro Milošev, istaknuti junak svoga vremena.
Đuro Milošev je od Karađorđa dobio barjak za pokazano junaštvo. Za jedan od tih junačkih podviga opjevan je u epskoj narodnoj pjesmi. U boju na Gornjoj Morači, koji se odigrao 17. septembra 1820. godine, u napadu delibaše Ibra i nikšićkog kapetana Osmana Mušovića i kolašinskog glavara Mumina Kurbašića, Đuro je ubio Muja Micanovića „najboljega carskog barjaktara.“
I u času kad mišljahu Turci:
Pobjeda je u njinim rukama,
Puče puška Janketića Đura
Te pogodi Micanović Muja
najboljega carskog barjaktara;
mrtav Mujo pade na megdanu,
s njim u Turke udarila munja,
staše bježat, na slomovrat Turci
neznajući kudije će proći,
pa u čudu svome povikaše:
Lako ti je saći u Moraču,
No je teško izać,, uz Rzaču !
O Matiji Šćepanovom Juškoviću ima malo podataka. Hroničar je zapisao: Matija, unuk Vuka Juškovića, doselio se u Gornju Moraču u selo Ljevišta, malo prije dolaska Trebješana. Bio je mudar čovjek, veliki junak i u svoje vrijeme jedan od vodećih ljudi u Gornjoj Morači. Učesnik je u svim borbama koje su Gornjomoračani vodili sa kolašinskim i nikšićkim Turcima. Zajedno sa Mališom Bućićem, Mijatom Dulovićem i popom Andrijom Dragovićem uspješno povezuje borbu Moračana sa susjednim plemenima. Sa vojvodom Minom Radovićem ide u susret Karađorđu na Suvodolu 1809. godine, gdje dobija barjak. Prije ovog događaja išao je sa popom Andrijom Dragovićem kod srpskih ustanika i zajedno su učestvovali u oslobađanju Beograda. A zatim je 1812. godine bio među hercegovačkim glavarima na sastanku sa Karađorđem u Topoli. Iste godine pojavljuje se u jednoj delegaciji u Bukureštu, gdje pregovara o pomoći Rusije Crnogorcima i Hercegovcima u borbi protiv Turaka.
Matija je imao tri sina: Jovana, Nikolu i Petra. Svi Matijini potomci živjeli su u Ljevištima do završetka balkanskih ratova, a potom su se preselili u Polja Kolašinska, Mojkovac i okolinu Bijelog Polja.
Nije poznato šta je bilo sa Matijinim barjakom. Ne zna se koje godine je umro. Od 1834. godine barjaktari bojićko-ljeviški bili su Vojvodići. (Nastaviće se)
Priredio:
mr Veselin Drljević